Najbrži Hrvat na 100km!
1. Dejan, ponovno si najbrži Hrvat na 100k na cesti i prvi put 3. najbrži čovjek na 100k u cestovnom trčanju na svijetu! Čestitam!! Ovo nevjerojatno iskustvo utrke i pobjede, svaki si put ostvario na Polojskoj utrci u Slavonskom brodu, ili su to bile i druge lokacije? Što ti prvo padne na pamet kad se sjetiš toga dana, utrke i ulaska u cilj?
Pozdrav!
Stotke kronološki, startao 9, završio 7 komada
2016. Passatore DNF
2018. Beograd 7:48 h, Sv. Martin, 7:27 h
2019. Passatore 7:23 h
2020. Polojska ultra 7:14 h
2021. Polojska ultra 6:54 h
2022. Berlin DNF
2023. Polojska ultra 7:23 h
2024. Polojska ultra 6:49 h
Ovo u Slavonskom Brodu je bilo peti puta da sam osvojio naslov državnog prvaka u cestovnom trčanju na 100 km.
Prvi put je bilo 2018. godine u Sv. Martinu na Muri kada se u sklopu svjetskog prvenstva održalo i državno prvenstvo. Drugi puta je bilo 2019. godine na Passatoreu koje je ujedno bilo i PH , to je bilo i prvi put da sam postavio novi državni rekord na 100 km.
Treći, četvrti i peti put je bilo na Polojskoj ultri 2020., 2021., i sada 2024. te sam svaki put postavio i novi državni rekord. 😊
Polojska je moja domaća staza na kojoj treniram i imam najveće uspjehe na 100 km, ali nisam samo na njoj pobjeđivao jer sam prvi put uspješno istrčao 100 km i pobijedio na „Maratonu maratona“ u Beogradu početkom 2018. godine.
Što se tiče ovoga 3. najbrži čovjek na svijetu, htio bih naglasiti da je to trenutno u ovoj godini i znalo mi se već događati da budem visoko na ljestvici.
Do kraja godine će se taj poredak sigurno nekoliko puta promijeniti i to je očekivano. Osobno bih bio zadovoljan s plasmanom u top 20 na kraju godine jer već sam dva puta u prethodnim godinama završavao kao 15. i 16. na kraju godine.
Iskustvo pobjede? Ni jednom nije isto, ali svaki put su emocije na vrhuncu jer pripreme traju mjesecima i stalno se nečega moraš odricati i uskraćivati si neke stvari pa jedva čekaš da utrka završi, da možeš popiti par piva bez razmišljanja – imaš li sutra jaki trening ili ne. 😊
Većinom sam uzbuđen i euforičan jer znam kroz što sam sve prolazio za vrijeme priprema i same utrke.
Npr. zadnja Polojska ultra – pripreme su prošle savršeno. U 4 mjeseca „skupio“ 3300 km, s tim da je siječanj bio 1000 km što mi je drugi put da sam uspio skupiti 1000 km u jednom mjesecu, praktički odradio sve kako sam planirao.
Dođe utrka. Ujutro hladno, maglovito, kako je bilo i za vrijeme priprema. Malo prije podneva iskoči Sunce, skoro 20C uz vlagu, pomor na stazi.
77. km, ispovraćam dušu iz sebe, saberem se, nastavim, pa krenu grčevi u zadnjim ložama nakon par km jer sam vjerojatno povratio i iznojio sve elektrolite i onda „borba“ do kraja.
Hoću reći, nije ni čudno što budem euforičan. :D
Ali ajde, ako moram birati između hladnoće i vrućine, bolje biram vrućinu ali uz postupni prijelaz da se imam vremena aklimatizirati.
Konkretno, prvo čega se sjetim poslije ove zadnje Polojske su grčevi u zadnjim ložama, tog povraćanja i neizvjesnosti hoće li me grčevi „pojesti“ do kraja utrke. Nije neka ekskluziva niti egzotika ali to su nažalost čari i realnost ultraškog trčanja. :D
2. Nema veze, dobro si to živopisno približio, meni kao trkaču, također ultrašu – doduše ne tvog kalibra, zaista su interesantni ovi detalji, vjerujem da će biti i našim čitateljima.
Što o tome svemu misli tvoja žena/partnerica? Objasni nama „običnim smrtnicima“ kako to funkcionira, neke tips&tricks – kako uspiješ toliko puno trenirati i zadržati „normalan“ život?
To bi trebali nju pitati. 😊
Mislim, kad smo se upoznali ja sam već duboko „zaglibio“ u trčanje pa je znala da puno treniram i očito je bila spremna prihvatiti to jer moj trening oduzima dosta vremena.
Najbitnije od svega je da me podržava u tome i često mi pomaže oko treninga kada je zamolim i ima vremena. Isto tako, trudim se vratiti uslugu kad mogu.
Nemam nekakav univerzalni recept ili rješenje za to kako održati „normalan“ život jer ono što je meni normalno, većini ljudi nije.
Meni je normalno da ujutro ustanem prije posla i otrčim 30-ak km na posao, odradim smjenu, poslije posla rastrčim još malo, sjednem na vlak i odem kući. Sve je stvar percepcije i navike.
Gledam da trčanje što više uklopim u odlaske negdje, pa često trčim do neke lokacije gdje moramo obaviti nešto i riješim dvije muhe jednim udarcem.
Ukratko, svatko bira način na što će utrošiti vrijeme i sredstva. Ja sam izabrao trčanje i ne gledam na to kao na nešto čudno jer mi je doslovno postalo dio svakodnevnog života uz posao i ostale životne obaveze.
3. Član si hrvatske reprezentacije cestovnih ultraša – kako si izabran, odnosno, koje uvjete trkač mora za to ispuniti? Koje si ultre trčao kao član reprezentacije i koje su u planu?
Tako je, od 2018. godine sam član ultraške reprezentacije. Što se tiče izbora/upada u reprezentaciju stvar je jako jednostavna. Savez postavlja i određuje norme, otrčiš normu i „unutra“ si.
Kao član reprezentacije do sada sam nastupio na dva svjetska prvenstva, 2018. godine kod nas u Hrvatskoj u Sv. Martinu i 2022. u Njemačkoj, Berlin. Za sada je uspjeh polovičan jer sam u Berlinu odustao zbog ozljede, a u Sv. Martinu sam se uspio ugurati u prvu polovicu poretka što mi je tada za prvi put bio i cilj.
Ove godine početkom prosinca u Indiji, Bangalore se održava svjetsko prvenstvo u cestovnom trčanju na 100 km i to mi je glavna utrka za ovu godinu.
Utrka je specifična iz više razloga, a po meni će nam dva najveća neprijatelja biti nadmorska visina jer je Bangalore na 1000 m nadmorske visine i visoka temperatura koja je oko 22/23C u prosjeku u to doba godine. Vjerojatno će i sama utrka zbog tih razloga biti više na plasman nego na rezultat pa tu treba biti pametan, strpljiv i čekati svoju priliku za dobar rezultat na kraju.
4. Vratimo se natrag na tvoje početke treniranja; zašto trčanje? Jesi li nešto trenirao prije, timski ili individualno? Prema reakcijama ljudi iz raznih zajednica, ljudi ili vole ili ne vole trčanje, zaključio bih da ti voliš ovu disciplinu. 😊
Općenito sam osoba koja voli kretanje i aktivnost u bilo kojem obliku, ali trčanje je poslije nogometa kojeg sam trenirao do 2012.godine došlo kao nešto normalno za mene. Još dok sam bio mlađi i dok sam igrao nogomet uvijek se primjećivalo da mogu trčati svih 90 min utakmice bez problema i da nikad nisam „padao“ u tom dijelu igre.
Zadnje dvije godine dok sam igrao nogomet sam se često ozljeđivao , pravio duže pauze i nakupio 20-ak kg viška pa sam negdje sredinom 2011. imao oko 92 kg. Tad sam odlučio da neću više igrati nogomet nego ću samo trčati i vratiti kilograme na normalnih 70-ak kg koje sam imao inače i tako je krenulo s trčanjem u obliku treninga.
Da, dalo bi se zaključiti da volim trčanje i prakticirati ću ga dok god mi zdravlje bude to dopuštalo.
Što se tiče opće populacije, mislim da ljudi kad krenu i probaju trčanje prebrzo odustaju i ne daju mu dovoljno vremena da vide sve benefite istoga.
Benefiti su razni, od zdravstvenih do društvenih, treba samo probati i biti ustrajan, rezultati i nagrade, kakve god bile, dođu kasnije.
5. Zašto ultre? Jesu li ti draže na cesti ili na trailu?
Ne znam iskreno, došlo je nekako spontano, više zbog znatiželje mogu li ja to istrčati.
Prvi polumaraton početkom 2012., maraton 2014., pa sam čuo za Čazmu koju sam probao istrčati 2016. i odustao zbog ozljede, kasnije te godine htio istrčati Passatore, odustao.
Riješio probleme s ozljedama i onda 2018. opet krenuo u obračun sa stotkama koji traje još do danas. 😊
Obje vrste ultre su mi drage, ali preferiram cestovne jer su rezultati mjerljiviji i trenutno mi je lakše trenirati za cestovne nego za brdske/trail utrke zbog raznih obaveza koje imam pa ne mogu provoditi vremena u brdu koliko bih htio. Nadam se da će se to u budućnosti promijeniti pa ću se možda probati malo ozbiljnije uhvatiti brdskog treninga i nekih ozbiljnijih brdskih/trail utrka.
6. Treniraš i na cesti i na trailu, za obje vrste utrka važan je i jedan i drugi trening – to razumijemo, ali približi nam svoje iskustvo, što ti je draže, što te više motivira?
Tako je , treniram i na cesti i na trailu. Veliku većinu svog treninga, koju god utrku spremao pripremam na trail terenima. Treniram po cijeloj županiji pa kad sam u Slavonskom Brodu trčim travnatim nasipom uz Glogovicu i Savu, makadamskim cestama u okolici grada ili na obroncima Dilja iznad grada, barem ove lagane treninge koji su velika većina ukupne kilometraže. Kako se približava koja utrka, tako i treninge više prebacujem na asfalt ako je cestovna ultra ili neka druga utrka.
Kad sam u selu, u Adžamovcima, treniram na makadamskim putevima ili obroncima Babje gore što je super kombinacija jer ispod južne strane kuće su mi ravni makadamski tereni, a sa sjeverne strane valoviti tereni Babje gore.
Ali iskreno, najdraže mi je trenirati u Giletincima, selo iz kojeg su dida i baka i imam kuću ondje, na Psunju. Tamo imam neograničen broj kilometara singlica i makadamskih putova i najviši vrh Slavonije, Brezovo polje sa svojih 985 m nadmorske visine. Tu sam najopušteniji i najbolje se osjećam. 😊
Što se tiče same motivacije oko utrka, tu nemam problema. Veći je problem natjerati se svaki dan na dva izlaska van na trening kao npr., ove zime.
Inače radim smjene po 12 sati pa čak i preko zime dosta treniram po danjem svjetlu.
Zadnjih 10-ak mjeseci sam na specijalističkom usavršavanju iz djelatnosti hitne medicine i radim „osmice“ od 7-15 h pa sam se morao svaki dan ustajati u 5 sati ujutro i odrađivati prvi trening, po mraku naravno.
Onda bih došao kući, malo odmorio i išao na drugi trening, opet u mrak.
Tada do izražaja dolazi disciplina, volja i odlučnost koji čine razliku od uspjeha i neuspjeha.
7. Što bi rekao, kako se razlikuju cestovno i trail trčanje?
Kao što sam već gore pisao, u cestovnom trčanju rezultati su mjerljiviji i okvirno znaš „koliko vrijediš“ na nekoj udaljenosti. Naravno, i ti rezultati ovise od vremenskih uvjeta na stazi ali ne toliko kao na trailu.
Trail je grana trčanja koja zahtjeva pripremu na praktički svim terenima koji nisu asfaltni, od šumskih singlica, makadama, krša, kamena, svega po malo.
Rezultat više ovisi o vremenskim uvjetima jer nekad neka staza može biti blatna i skliska pa otežava trčanje dok je nekad suha pa su samim time i rezultati na istoj stazi i udaljenosti bolji.
Po meni, glavna razlika je ta što se na cesti ljudi više, možda i previše oslanjaju na sat i štopericu, dok se na trailu više trči na osjećaj napora.
8. Kako su tekle pripreme za 100k utrku? S kim si trenirao, s kim se savjetovao? Kombiniraš li neku drugu sportsku disciplinu s treninzima trčanja?
Na papiru, Garminu i Stravi savršeno, u stvarnosti ipak malo hektično i neizvjesno jer sam morao kombinirati posao, predavanja, učenje, život i treninge pa je svaki tjedan i čekanje nekih termina uvijek donosilo neku dozu stresa i neizvjesnosti.
Naravno da sam u tjednu pred utrku imao dva veća ispita koja sam morao položiti, jer eto, uvijek se nekako tako sve namjesti, ali eto, ništa novo pa sam i kroz to protrčao dan po dan.
Jače treninge i dužine većinom radim sam, dok lagane treninge, ako mi se uklopi termin radim s svojom ekipom iz RC Kotlich Dive SB i Sljemenašima kad sam u ZG u prolazu.
Inače sam sebe treniram zadnjih nekoliko godina, tu i tamo se posavjetujem s Jankom (AK Sljeme, op. urednika) oko nekih stvari, jer jednostavno zbog prirode posla ne mogu poštovati zadani plan treninga.
Napravim si okvirni plan i program treninga i pokušavam ga što više ispoštovati, ako je 80% plana provedeno, smatram ga uspješnim i ja sretan.
Što se tiče drugih sportova, kombiniram trčanje s biciklom i ponekad odradim vježbe snage, ništa previše.
9. Koju opremu koristiš za trening i utrke?
Što se tiče treninga, za lagane dane i tvrđe podloge najviše volim trenirati u Triumph modelima i one su mi omiljena tenisica od svih Saucony modela. Ako sam na trailu, najviše volim koristiti Peregrine modele, i za treninge i utrke.
Uz ta dva modela, prošlu zimu sam imao priliku probati i trenirati u Ride TR model, koji je hibrid između cestovne i trail tenisice i moram priznati da se pokazao jako dobar na svim podlogama i uvjetima.
Što se tiče “brzih” karbonskih tenisica za treninge i utrke, najčešće koristim modele iz pro serije.
Ovu zimu sam najčešće u treningu koristio Endorphin pro 2 i pro 3 modelima, dok sam zadnju Polojsku ultru istrčao u Endorphin Elite modelu.
Ali ako moram izabrati favorita, onda je to Pro 3 jer osim što je jako brza, pruža i jako puno zaštite pa se pokazala jako dobrom za ultre.
Endorphin Elite model je nijansu brži i agresivniji, ali ima malo manje zaštite i više opterećuje listove pa je to nešto na čemu treba dodatno poraditi ako se trkač odluči trčati u tom modelu.
Preskakanje vijače je odličan dodatni trening koji bih preporučio svakome općenito, a posebno prije nego krene trčati u carbon tenisicama.
10. Kako preveniraš ozljede te kad se neka i desi, kako izgleda recovery? Ideš li nekad „glavom kroz zid“ pa odradiš utrku u ozljedi, ili „strateški mudro“ znaš kad je važno biti strpljiv i pauzirati, makar i preskočiti važno natjecanje?
Sada ih preveniram pametnije jer sam zanat s ozljedama ispekao na svojoj koži 2021. kad sam „zaradio“ upalu pubične kosti zbog koje sam bio van stroja skoro dvije godine.
Oporavak se sastojao pretežno od vježbi snage za core i vježbi disanja, nisam trčao nekoliko mjeseci skoro ništa, onda sam lagano krenuo i početkom 2023. istrčao povratničku stotku na Poloju.
Nakon toga sam htio istrčati dobru utrku na jesen što sam i napravio početkom listopada kada sam u Sarajevu istrčao novi državni rekord u trčanju na 6 h.
Išao sam glavom kroz zid jer sam očekivao da ću „protrčati“ kroz te neke čudne bolove u donjem dijelu trbuha i zdjelici i na kraju sam se doveo do situacije da jedva mogu hodati bez bolova, a kamoli trenirati.
Od tada sam počeo bolje planirati odmor i slušati svoje tijelo i po tome raditi treninge jer do tada nisam uzimao u obzir da koliko god sam u boljoj formi nego godinu ranije, ipak sam godinu stariji i sporije se oporavljam.
Tako sada znam između jakih treninga napraviti po 2-3, nekad i 4 lagana dana dok ne osjetim da nisam dovoljno odmoran, jer se sada s 39 godina ne oporavljam isto kao s 30 godina.
Od tada, općenito više pazim na prehranu, kalorije, san i odmor.
Ozljede su sastavni dio sporta i ne moramo na njih gledati kao na nešto ružno. Oduvijek ih je bilo i sigurno će ih biti još. Bitno je da nešto iz njih naučimo i da nastavimo dalje trenirati pametnije i strpljivije.
11. Koliko ti je prehrana, tzv. fueling važan tijekom dugih treninga? Kako to imaš posloženo na dan utrke, tj. tijekom same utrke?
Jako važna!
Priprema za duge treninge i utrke kreće danima prije i ništa ne prepuštam slučaju. Prije svake utrke radim carboloading, tj. pojačam unos ugljikohidrata da popunim glikogenske rezervoare kako bih cijelo vrijeme imao dostupnu „brzu“ energiju iz glikogenskih rezervoara kada mi zatreba. Za vrijeme same utrke koristim tekuće ugljikohidrate koji u sebi sadrže i elektrolite. Cilj mi je uvijek unos oko 350 kcal/h i 0,5 l tekućine, kad je toplije čak i oko 0.7 l tekućine na sat.
Ako mi se dogodi situacija kao na Polojskoj ultri zadnji put da sam povraćao, onda idem na opciju B, a to je cola. Svaki krug bih popio čašu cole da želudac malo proradi i da unesem dodatnih 100 kcal jer zbog nekog razloga želudac više nije htio „primati“ tekućinu koja nije gazirana.
Ujutro kad ustanem sve pripremim i rastočim u bidone i onda nemam brige oko toga. Kao i za sve ostalo bitno je samo imati dobar plan s više opcija i danima prije utrke napraviti popis stvari koje su potrebne na sam dan utrke kako se nešto ne bi slučajno zaboravilo.
Inače, što se tiče prehrane, zadnjih 7-8 godina jedem kao vegeterijanac/vegan.
To radim isključivo zato što sam s godinama shvatio da mi tako najbolje odgovara i najbolje se osjećam kad se hranim na taj način. Masna i teška hrana mi ne odgovara i tako sam se odlučio za ovaj način prehrane. Ne radim to zbog nekakvih vjerskih, etičkih ili moralnih načela nego samo i isključivo zbog toga jer mi najviše odgovara. Zbog takvog načina prehrane dodatno suplementiram željezo i proteine jer bih morao pojesti velike količine hrane da “pokrijem” sve mikro i makro nutrijente jer biljna prehrana je nešto siromašnija željezom i proteinima nego meso.
Prehrana za vrijeme trenažnog ciklusa i pred same utrke je praktički ista, jedino što 10-ak dana prije “prebacim” namirnice na veganske i ne konzumiram mlijeko i mliječne proizvode. Zadnja 3 dana pred utrku smanjim unos vlakana kako bih probavne tegobe za vrijeme utrke sveo na minimum.
Obično za doručak jedem zobene pahuljice u kombinaciji s datuljama, malo cimeta, đumbira, rogača te mjericom whey proteina koje zalijem s vrelom vodom. Ostavim to barem pola sata da odstoji, dodam jednu bananu i to je to :)
Ručak je većinom nešto grahorica, mahunarki ili žitarica na sve moguće varijacije i načine.
Grah, grašak, leća , slanutak, sve vrste povrća, uz dodatak riže ili tjestenine kako bih “pokrio” kalorijski unos.
Večera, isto kao i ručak, ponekad uz dodatak posnog sira.
Favorit mi je varivo od leće uz rižu kao prilog. Leća je namirnica koju bi svaki sportaš trebao imati na svom jelovniku jer je puna proteina, željeza, folata i bogata je vlaknima. Namirnica je nižeg glikemijskog indeksa pa nema naglih “skokova” šećera u krvi pa duže drži sitost.
12. Koliko je „glava“ važna, što bi rekao – prema tvom iskustvu i iskustvu prijatelja trkača?
Uz trening, po meni druga najvažnija stvar za biti dobar trkač koji je spreman pomicati svoje granice.
Ako glava nije „posložena“ za vrijeme utrke i trkač nije spreman izići iz svoje zone komfora nikad neće ostvariti svoj puni potencijal.
Znam dosta ljudi koji su imali ili još uvijek imaju taj problem, jednostavno povuku ručnu kada krene nelagoda i to ih sputava da budu rezultatski puno bolji nego što su trenutno.
Osobno, nemam taj problem jer u slučaju nekakve krize za vrijeme utrke sam sebi uvijek rezoniram i kažem „kako me nitko na ovo nije tjerao“ ili tipa „kriza dođe i prođe“ ili nešto slično i uvijek mi pomogne.
Jednostavno sam svjestan da će u nekom trenutku biti teško i doći kriza i da tako mora biti.
Srećom, uz osnovni trening koji se odnosi na fizičku spremu danas postoji i mentalni trening i puno odličnih knjiga iz područja sportske psihologije koje možemo pročitati i primijeniti naučeno na sebi.
Trema?
Manje više je nema.
Posao koji radim svakodnevno je odgovoran, stresan i naporan pa bi mi bilo smiješno reći da sam nervozan prije same utrke. Jednostavno sam naučio racionalizirati neke stvari kroz posao pa mi je sve ostalo puno lakše. :)
Mir. Uz spavanje, najmirniji sam kad trčim i tada se osjećam najopuštenije.
13. Kolika je ultra-zajednica u Hrvatskoj?
Iskreno, nemam pojma! 😊
Ono što znam i primjećujem da je sve više ljudi koji se pripremaju i prijavljuju za cestovne i trail ultre i to je nešto što mene osobno jako veseli.
Stvar je jako jednostavna, što je više rekreativne populacije koja se bavi trčanjem, veća je mogućnost da ćemo imati još više kvalitetnih trkača koji će kroz godine ostvarivati vrhunske rezultate na međunarodnoj razini. Najbolji primjer za to je naša ženska ultraška reprezentacija koja zadnjih 10-ak godina redovno donosi odličja s međunarodnih natjecanja, a praktički imamo samo jednu ili dvije trkačice koje su u reprezentaciji od početka ultraškog boom-a.
Drugi primjer je zadnje državno prvenstvo u cestovnom trčanju na Polojskoj ultri gdje je nastupilo preko 350 trkača i trkačica u obje discipline a do prije 5-6 godina na državnom prvenstvu na 100 km imali smo svega 20-30 trkača zajedno u obje discipline.
Po meni, za taj sada već vidljivi i objektivno mjerljiv skok u razvoju i kvaliteti ultre najviše su zaslužni Janko iz AK Sljemena koji je među prvima počeo organizirati ultraške utrke i državna prvenstva i Tomo iz UMK Mazator koji je zadnjih nekoliko godina preuzeo na sebe organizaciju državnih prvenstava na Polojskoj ultri.
Najiskrenije se nadam da će ne samo ultraška, nego općenito trkačka zajednica u Hrvatskoj rasti iz godine u godinu jer trčanje je nešto što povezuje ljude i stvara nova prijateljstva i uspomene za cijeli život.
14. Jako dobar odgovor Dejan, slažem se! Koje su ti želje i postoje li planovi za novu sezonu? Koje su ti dugoročne želje, za sada, neostvareni snovi?
Plan za ovu sezonu je jako jednostavan. Biti što bolji u Indiji na svjetskom prvenstvu, jer je to glavna utrka ove sezone.
Sve između će biti dobre pripreme utrke i situacijski treninzi za tih 100 km.
Plan je trčati državno prvenstvo u kratkom trailu krajem travnja u Ivancu, zatim sredinom svibnja maraton u Sarajevu kao zadnju dužinu za Kranj koji se trči početkom lipnja.
U Kranju ću se prvi puta okušati u disciplini 12 h pa ćemo vidjeti koliko ću kilometara nakupiti na kraju dana. 😊
Nakon Kranja imam cijeli lipanj za odmor i regeneraciju te ću početkom srpnja krenuti u specifični ciklus priprema za Indiju.
Dugoročne želje su oprobati se na 24 h jer me zanima kako će se tijelo ponašati na toj udaljenosti pa ću to možda probati već pred kraj iduće godine ako sve bude išlo po planu.
Neostvarenih planova i želja ima puno, ali nije da me to sad nešto previše brine ili tišti. Volio bih ja ići na milijun raznih utrka koje se održavaju na drugim kontinentima i egzotičnim lokacijama, ali treba biti realan. Jedno u želje, drugo su mogućnosti.
Nitko od nas ne živi od trčanja pa sam sretan i s pripremama na Durmitoru. 😊
